Oblikovatelji moderne Hrvatske državnosti

👉 Uvod

Revizija NDH, Jasenovca, pozdrava ZDS i još koječega nasušno je potrebna današnjoj Republici Hrvatskoj. Zbog njegova doprinosa u Domovinskom ratu, ZDS pritom zavrjeđuje poseban senzibilitet. Količina iracionalne strasti s kojom se odnosimo prema ovim temama može se jedino još usporediti s odnosom prema tvorcu prve Republike Hrvatske (one iz 1944). Iracionalne su to strasti lako usporedive s homofobnom nesigurnošću u vlastitu seksualnost.

Optimizam budi činjenica da je Republika Hrvatska, u cijeloj EU, možda jedina zemlja u kojoj nema nikakvih oblika politički motiviranog fizičkog nasilja. Jedino poznato fizičko nasilje u Republici Hrvatskoj i dalje isključivo dolazi iz kriminalnih i huliganskih skupina. Neka nam samo tako i ostane.

👉 Oblikovati Hrvatsku državnost nije isto kao i utjecati na nju. Mnogi su ljudi utjecali na današnju Hrvatsku državnost. Među njima i suprotnosti poput zločinca Ante Pavelića i pjesnika Vlade Gotovca. No oni nisu oblikovali današnju Hrvatsku, samo su na nju imali utjecaja. Nemoguće je oblikovanje Hrvatske državnosti raširiti na imena stotina ljudi.

1️⃣ Josipa Jurja Strossmayera u današnjim kategorijama možemo svrstati u demokršćansku političku opciju. Njegova ideja južnoslavenske zajednice tisućljetni je kontinuitet papinstva na ovim prostorima i nastojanja da se formiranjem te zajednice unutar monarhije, očuva Austro-Ugarska zajednica naroda. Zajednice koja je i sama nastala kao kontinuitet papinstva istočnoga Jadrana, koje seže još iz vremena Branimirove kneževine.

2️⃣ Antu Starčevića danas bi mogli nazvati nacional-liberalnom opcijom. Današnji liberalni globalizam u 19. stoljeću je oksimoron — nespojiva politička kombinacija. Njegova nacional-liberalna opcija iz 19. stoljeća, poput buntovnih srednjovjekovnih bosanskih bogumila, reakcija je na papinstvo i njegova je negacija, nastala iz nemirenja sa brigom za širu sliku svijeta koja je oduvijek pratila papinstvo.

3️⃣ Stjepana Radića danas bi političkim rječnikom nazivali pučaninom. Njegova sintagma "Vjera u Boga i seljačka sloga" nije bezuvjetni povratak hrvatske državotvorne misli papinstvu, već iskaz koji nastoji običnom puku približiti razliku između vjere i papinstva. U tom osjetljivom, do dan-danas nedovršenom shvaćanju papinstva, hrvatski je narod dočekao 2. svjetski rat.

4️⃣ Trebamo li Josipa Broza Tita smatrati komunistom? On i dalje, zbog svojih neospornih vrlina, ima brojne poklonike u hrvatskom narodu. Jesmo li stoga osuđeni na dugogodišnje veličanje komunizma i totalitarizma, svrstavajući Tita u te banalne okvire?

👉 Obiteljski Broz

Josip Broz Tito je prije svega bio — i ostao — austro-ugarski vojnik s izraženom socijalnom empatijom. Nakon 5 godina provedenih u ruskom zarobljeništvu, 1920. se ne vraća u domovinu zadojen Oktobarskom revolucijom, već s trudnom 16-godišnjom suprugom koja ga je godinama njegovala u zarobljeništvu. U doba općeg poslijeratnog siromaštva, osam godina mijenja zanimanja — bravar, alatničar, mehaničar — nastojeći prehranjivati obitelj. Socijalna osjetljivost, organizacijske sposobnosti i urođena diplomatska nadarenost donose mu dobro plaćeno mjesto sindikalnog povjerenika — znatno bolje od svih dotadašnjih poslova.

Tek nakon gubitka tog zaposlenja, izazvanog političkom represijom nakon ubojstva Stjepana Radića 1928., Tito se prvi put javno deklarira kao komunist. U pozadini te odluke stoji činjenica da je tada pozicija komunističkog vođe, pod okriljem Kominterne, bila iznimno dobro plaćena. Teatralni nastup kojim se u sudnici želio prikazati kao uvjereni komunist nije bio izraz ideološke dosljednosti, već pragmatična odluka kojom se pozicionirao za unosnu ulogu Kominterninog zastupnika — ulogu koja mu je, doduše, donijela zatvorsku kaznu, ali ne i materijalnu sigurnost potrebnu za očuvanje obitelji.

👉 Prijelomna 1928. godina

Godina 1928. bila je prijelomna za tadašnju južnoslavensku zajednicu. Na kongresu Komunističke partije Jugoslavije u Dresdenu, komunisti su zacrtali federalizaciju Jugoslavije — ideju koja je kasnije postala misao vodilja Narodnooslobodilačke borbe. Iako je federalni model trebao biti ostvaren odmah nakon rata, međunarodne okolnosti su nametnule unitarni okvir, pa je puna federalizacija dočekana tek Ustavom iz 1974., nakon punih trideset godina.

Te iste 1928. godine nastaje i ustaški pokret pod vodstvom Ante Pavelića, koji se danas pogrešno ideološki poistovjećuje s nacizmom. Važno je naglasiti da ni komunizam ni nacizam nemaju autentične korijene u hrvatskom narodu. Godine 1918., južnoslavenski narodi unutar Austro-Ugarske — unatoč stoljetnoj odanosti toj monarhiji — ostaju politički obezglavljeni, bez nacionalno osviještenog vodstva. A takvo vodstvo ne nastaje preko noći; ono se gradi generacijama.

Tito i Pavelić stoga nisu ništa drugo nego kompradorske improvizacije nastale u tom političkom vakumu — sluge stranih interesa. No Tito, za razliku od potkapacitiranog Pavelića, zahvaljujući osobnom integritetu, raskidom sa Staljinom 1948. ostvaruje stvarnu nacionalnu suverenost svih južnoslavenskih naroda s prostora nekadašnje Austro-Ugarske monarhije.

Razdoblje uspona Josipa Broza Tita od 1928. do 1948. odvija se u sjeni ideoloških sukoba koji su oblikovali poslijeratnu Jugoslaviju. Dok se Narodnooslobodilačka borba temeljila na ideji federalizma, obnova države nakon rata bila je pod snažnim pritiskom jugo-unitarističkih struja, koje su u ime centralizacije često provodile nasilje i političke čistke.

👉 Bleiburg i Goli otok

U tom kontekstu posebno se ističe Titov govor u Varaždinu 20. svibnja 1945. — izrečen upravo u danima kada se na terenu događaju najmasovniji poslijeratni zločini. Tito je većinu vremena tada provodio u pregovorima s Britanskim i Sovjetskim predstavnicima a kako njihova dokumentacija još uvijek nije dostupna javnosti, dostupne dokumentacije iz tog razdoblja ima vrlo malo. Taj govor otkriva tri ključne stvari:

1. Titova distanca od operativnog odlučivanja: Otvarajući govor, Tito ističe da ga u Varaždin dovode isključivo vojna pitanja, dok je sam zaokupljen "bitkama za zelenim stolom". Time implicira da su njegovi podčinjeni imali slobodne ruke u rješavanju lokalnih pitanja — uključujući represiju i obračune.
   
   
2. Titova svijest o postojanju zločina no još važnije i Titova svijest o pozadini tih zločina čiju organizaciju sprovode njegovi, njemu dobro poznati podčinjeni: Tito započinje govor neuobičajeno, gotovo vrišteći o svom hrvatskom porijeklu, implicitno naglašavajući svoje lokalno zagorsko, dakle hrvatsko podrijetlo. Taj ton sugerira da je svjestan da se zločini događaju upravo nad Hrvatima, te da pokušava osobno i politički odvratiti počinioce od njihovih nakana.
   
   
3. Tito u govoru upotrebljava izraze "federalni narodi i administrativna podjela naroda": U govoru doslovce izgovara rečenice:
   
   "Bez bratstva i jedinstva Jugoslavije ne može biti sretne nove Jugoslavije niti sretnih pojedinih federalnih naroda u njoj. Svi su ti krajevi sjedinjeni u cjelinu, a administrativna podjela naroda Jugoslavije neće nas razjediniti".
   
   Sintagma o federalnim narodima — koju Tito inače nikada prije niti poslije nije koristio — ukazuje na njegovu svijest o unutarnjem sukobu između federalističke ideje i unitarističke prakse. U trenutku kada se zločini provode nad zarobljenicima s izričito nacionalnim predznacima, mnogi Titovi suborci upravo te nacionalne identitete vide kao glavnu prijetnju unitarnoj Jugoslaviji.

U tom vakuumu, lokalni vlastodršci — pozivajući se na ideološka tumačenja jugo-unitarizma — planski provode nasilje bez šire kontrole. Takvo bezakonje traje sve do 1948., kada dolazi do raskola sa Staljinom i donošenja rezolucije Informbiroa. Iako se često tumači kao vanjskopolitički sukob, ta rezolucija bila je prije svega instrument unutar-partijskog zavođenja bespogovorne ideološke discipline. Raskid sa Sovjetskim Savezom bio je tek vanjski aspekt procesa koji je imao za cilj uspostaviti kontrolu nad partijskim aparatom i zaustaviti lokalne zloupotrebe.

👉 OSCE, zaštita federacije i temelji današnje europske sigurnosti

Titova misija federalizacije Jugoslavije, koja je obilježila narodnooslobodilačku borbu i čiji se politički začetci mogu pratiti još od 1928. godine, nije završila Ustavom iz 1974. godine, već Konferencijom o europskoj sigurnosti i suradnji, čiji je završni dokument potpisan u Helsinkiju 1975. godine. Tim dokumentom međunarodno je potvrđena nepovredivost granica federalnih jedinica proizašlih iz narodnooslobodilačke borbe, čime je Titova vizija unutarnje ravnoteže jugoslavenske federacije dobila i vanjskopolitičku potvrdu. U tom procesu jugoslavenska diplomacija, vođena njegovim autoritetom i idejom aktivne nesvrstanosti, imala je važnu posredničku ulogu između Istoka i Zapada, pridonoseći stvaranju duha suradnje koji je iznjedrio Helsinški akt i kasniji OSCE — kao trajniji izraz Titove politike europske sigurnosti temeljene na ravnoteži i suverenosti.

5️⃣ Franjo Tuđman bio je ratni predsjednik Republike Hrvatske, proizašle iz Narodnooslobodilačke borbe, i utemeljitelj političke stranke koja i danas ima značajnu ulogu u hrvatskom političkom životu. Njegove strateške odluke tijekom Domovinskog rata bile su predmet žestokih kritika, no s vremenskim odmakom sve se više uviđa njihova vojna i državna učinkovitost. Obranom Dalmatinskog zaleđa kroz suradnju s Hrvatima u Bosni i Hercegovini, Franjo Tuđman je ne samo osigurao teritorijalnu cjelovitost Hrvatske, već i spriječio širi vojni prodor tadašnjeg režima iz Srbije u prostore Bosne i Hercegovine potpuno obesmislivši teritorijalne aspiracije tadašnjeg vodstva Republike Srbije.
Unatoč tome, politički protivnici i danas nastoje obezvrijediti njegovu ulogu, često se pozivajući na kontroverze privatizacijskih procesa, ne bi li prikrili vlastite stavove i promašaje iz vremena Domovinskog rata.

💎 Završna riječ:

Pored Strossmayera, Starčevića i Radića — koje povijest sve rjeđe spominje — današnji narativi često svode Josipa Broza Tita na ubojicu, a Franju Tuđmana na lopova. No, kao što se ubijati još više nastavilo nakon Titove smrti, tako se i nakon Tuđmanove smrti itekako nastavilo krasti.

Govori li to ponajviše o nama samima, kao narodu lopova i ubojica?

Kao lošem narodu, no ipak narodu punog plemenitih ljudi.