Uvod
Pogledamo li zakonodavstva zapadnoeuropskih država, vidi se da se ona ponajprije odnose na Drugi svjetski rat i njegove uzroke. To je razumljivo: za Europu je to bio posljednji veliki ratni sukob i zakonodavstvo se, u skladu s pravnom logikom, bavi neposrednim naslijeđem toga rata. Time se nastoji spriječiti ponavljanje zločina prouzročenih nacizmom i fašizmom. O ranijim ratovima, pa čak ni o Prvom svjetskom, u zakonodavnim okvirima nema gotovo nikakvih odredbi.
Za Republiku Hrvatsku i susjedne republike bivše Jugoslavije posljednji ratni sukobi bili su ratovi 1990-ih. Naš zakonodavni okvir trebao bi se, želi li biti učinkovit, baviti upravo tim ratovima i njihovim uzrocima: velikosrpskom mitomanijom, agresivnim ekspanzionizmom i ideologijama koje su služile kao opravdanje za napade na susjede. To su konkretni uzroci naših ratova – a ne apstraktni pojmovi preuzeti iz europske pravne tradicije koja odgovara na drugačije povijesno iskustvo.
Za Dom Spremni - kontekst
U tom svjetlu nužno je govoriti i o pozdravu Za dom spremni. Tijekom Domovinskog rata taj je znak bio zaštitni znak postrojbi HOS-a. Njihov ratni put bio je obilježen velikom žrtvom i odlučnošću u obrani Hrvatske, bez ikakvih repova zločina i pljački koje uobičajeno prate ratne sukobe. ZDS je tada bio više simbol borbenog duha nego stvarni pozdrav ustaškog pokreta. On je u tom kontekstu neizbrisivo upisan u kolektivno sjećanje branitelja i hrvatskog naroda. Njegova zabrana nije ni moguća ni pravedna – jer bi značila kriminalizaciju samog Domovinskog rata i žrtve onih koji su se pod tim znakom borili.
Valja pritom jasno reći: NDH je bila zločinačka tvorevina i kao takvu je hrvatsko društvo mora nedvosmisleno osuditi. No to nikako ne znači da su svi legalni pripadnici njezine vojske, uključujući i ustaške postrojbe, automatski bili zločinci. Upravo su Italija i Njemačka pokazale civilizacijsku zrelost time što su razlikovale zločinačke režime od vojnika koji su u njima služili. To pitanje u Republici Hrvatskoj još uvijek nije riješeno na pravi način. Upravo zbog toga se u Domovinskom ratu posezalo za ZDS-om – više kao simbolom otpora višegodišnjoj represiji nego kao ideološkim pozdravom.
Da li je ikada itko od istarskih antifašista iz principijelnih razloga odbio talijansku penziju? Da li su talijanske penzije - povucimo paralelu - simbol veličanja fašizma? Naravno da nisu. U Austriji svako selo ima spomenik poginulim vojnicima u drugom svjetskom ratu. Čak i pulsko mornaričko groblje ima pristojno uređen dio posvećen nacističkim vojnicima. Vojnicima čija je vojska činila velika zvjerstva po Istri. Ima li ustaška vojska igdje u Hrvatskoj išta slično? Veliča li se NDH kada se postavljaju takva pitanja?
ZDS je u Domovinskom ratu imao i funkciju odvraćanja. U vremenu kada su agresorske snage i njihova propaganda neumorno optuživale Hrvatsku za “ustašizaciju” i “fašizaciju”, ZDS je bio prkosni odgovor: Hrvatska neće pokleknuti pred hibridnim optužbama, neće se odreći vlastitog prava na obranu. On je simbolizirao beskompromisnu odlučnost hrvatskog naroda da brani svoju državu i da se nikada više ne dopusti nova agresija.
Danas, kada se iste hibridne optužbe vraćaju kroz medije i politiku, ponovno svjedočimo pokušaju da se Domovinski rat prikaže kao moralno dvojben, a branitelje kao nositelje ekstremizma. To je nepravedno i opasno. Zakonodavstvo koje bi se time bavilo nije u funkciji pomirenja, nego podjele. Hrvatski zakoni trebaju se temeljiti na našoj stvarnosti, a ne na matricama oblikovanim za druge narode i druge povijesne okolnosti.
Zaključak
ZDS se ne može izbrisati zabranama niti prepustiti samo historiografiji. On je dio našeg suvremenog ratnog iskustva i mora biti socijaliziran u pravni i društveni okvir Republike Hrvatske – jasno određen kao simbol Domovinskog rata, a ne kao naslijeđe ustaškog pokreta. Tek kada to postane jasno, prestat ćemo živjeti u stalnim podjelama i povratcima u Drugi svjetski rat.
Za Hrvatsku je posljednji rat Domovinski rat. Njega zakonodavstvo mora uzeti kao ishodište – kako bi zaštitilo čast branitelja, odvojilo zločine prošlih režima od naše borbe za slobodu i osiguralo da hibridne optužbe više nikada ne podijele hrvatsko društvo.
Napisao: Petar Bačić, u Puli 10. rujna 2025.